Ima jedna strofa u drugoj knjizi Geteovog Fausta, zapravo dijalog Helene i glavnog junaka u zanosu ljubavi, koja glasi:
“Ne gleda duh sad napred, niti se prošlog seća,
jedino sadašnjica – jeste sva naša sreća.
Ona je zalog, dobit, ona je blago bez broja…”
U njoj otkrivamo još jednu formulaciju umeća koncentracije na i uviđanja vrednosti sadašnjeg trenutka. Kako Gete objašnjava u pismu kompozitoru i muzičkom pedagogu Karlu Cajteru, pisanom otprilike u isto vreme kada i ovi stihovi, važna karakteristika umeća življenja u antici jeste znati kako živeti u sadašnjosti i razumeti ono što naziva “zdravlje sadašnjeg trenutka”. U antičkoj Grčkoj, kaže Gete, taj trenutak je bio “bremenit”. Drugim rečima, ispunjen je značenjem, ali je isto tako življen u svoj svojoj realnosti i punoći obilja, zaokružen, dovoljan sam po sebi. “Mi danas ne znamo da živimo u sadašnjosti,” nastavlja Gete (zar je ova naša epidemija odsutnosti počela još u njegovo vreme!?). “Za nas ideal je u budućnosti i može biti objekat jedino neke vrste nostalgičnog priželjkivanja, dok sadašnjost smatramo trivijalnom i banalnom. Zaboravili smo kako da izvučemo korist iz sadašnjeg; ne znamo više – za razliku od starih Grka – kako da postupamo u sadašnjosti i u vezi sa sadašnjošću.”
Eto kako stari dobri Gete može da zvuči vrlo savremeno 🙂
