Uvod u Abhidhammu (1)

Poziv na istraživanje uslovljene prirode stvarnosti

Pre svega, šta je to Abhidhamma? Mnogi koji se interesuju za budizam možda nisu ni čuli ovu reč, a i ako su je čuli, verovatno su se potrudili da je što pre zaborave, pod utiskom preovlađujućeg mišljenja da se radi o nečemu komplikovanom, teško razumljivom, suvoparnom i, na kraju, suvišnom za razumevanje Budinog učenja. A reč je zapravo o trećem delu theravada budističkog kanona, koji da se podsetimo, izgleda ovako:

Prvi deo, Vinaya piṭaka, su pravila življenja za monahe i monahinje. Drugi deo, Sutta piṭaka, sadrži sutte, što znači pouke, propovedi, govore i stihove čiji su autori Buda i neki od njegovih najistaknutijih učenika. I treći deo, Abhidhamma piṭaka, je razrada ovog učenja, ali na jedan vrlo precizan način, kao pokušaj da se ono sistematizuje i učini zaokruženijim, koherentnijim. To znači da osnova Abhidhamme jeste Sutta piṭaka, ali ono što je u suttama Buda izložio na fragmentaran način, od prilike do prilike i sagovornika do sagovornika, ovde je pretvoreno u jedan sistem, impozantnu filozofsku građevinu, koja se u zemljama theravada budizma, a pogotovo u Mjanmaru, smatra samom krunom učenja. O tome svedoči i činjenica da dok Vinaya i Sutta piṭaka imaju svoje komentare i podkomentare, jedino knjige iz Abhidhamma piṭake imaju i pod-podkomentare. Toliko su slojevite i pune značenja. E pa kad je kruna, pomislio sam da bi za sve nas bilo dobro znati nešto više o tome. Naime i ja se tek upoznajem sa ovom literaturom za kurs koji će voditi pošt. Dhammasami.

No, pre nego što pređemo na samo Učenje, rekao bih nešto o istorijskom putu nastanka samog Pali kanona, a posebno tekstova koji su ušli u sadržaj Abhidhamma piṭake. Potom bih dao širu sliku ukupnog Abhidhamma projekta, ako ga tako mogu nazvati, dakle koji je njegov cilj, metodi i dometi.

Na samom početku napomena da su i druge rane škole budizma u Indiji, a bilo ih je kažu 18, imale svoje abhidhamma tekstove. Te škole su:

Sthaviravāda/Vibhađđavāda/Theravāda

  • Mahīśāsaka – prvi raskol
    • Sarvāstivāda – treći raskol
      • Kāśyapīya – četvrti raskol
        • Sankrantika – peti raskol
          • Sautrāntika – osmi raskol
    • Dharmaguptaka – treći raskol
  • Vatsīputrīya – prvi raskol
    • Dharmottarīya – drugi raskol
    • Bhadrayānīya – drugi raskol
    • Sannāgarika – drugi raskol
    • Saṃmitīya – drugi raskol

Mahāsāṃghika

  • Gokulika – prvi raskol
    • Prađñaptivāda – drugi raskol
    • Bahuśrutīya – drugi raskol
  • Ekavyahārikas – prvi raskol
  • Ćaitika – treći raskol

Neke od ovih škola, a možda i sve, imale su abhidhamma deo svog kanona, a ne samo theravada. Ali je, kao što znamo, samo njen kanon jedini sačuvan u celini do današnjeg dana. Tako, na osnovu sačuvanih fragmentarnih izvora pisanih na sanskritu, a daleko više sačuvanih u prevodu na kineski i tibetanski, danas govorimo i o sarvastivada i dharmaguptaka abhidhamma zbirkama tekstova, jer su do nas stigli samo u delovima. Ono što je zanimljivo kada pogledamo kanone ovih ranih škola je da se njihovi vinaya i sutta delovi u dobroj meri podudaraju, a da su najveće razlike upravo u abhidhamma delu. To savremene proučavaoce navodi na zaključak da su ti delovi nastali najkasnije, u vreme kada su se ove rane budističke škole već jasno izdiferencirale, dakle do III veka pre n.e.

Vraćajući se na theravada abhidhammu, tradicionalno objašnjenje njenog nastanka je sledeće. Naime, posle probuđenja, Buda je na tom mestu ostao još ravno sedam nedelje, razmišljajući i kontemplirajući istine koje je otkrio, njihove dublje implikacije i povezanosti. Kao plod tog promišljanja nastala je filozofija abhidhamme, kasnije zabležena u šest od ukupno sedan knjiga koje je čine. A te knjige su sledeće:

  1. Dhammasaganī (Pregled fenomena)
  2. Vibhaga (Analiza različitih kategorija)
  3. Dhātukathā (Rasprava o elementima)
  4. Puggalapaññatti (Tipovi ličnosti)
  5. Kathavatthu (Tačke polemike)
  6. Yamaka (Parovi)
  7. Paṭṭhāna (Uzročne veze)

Knjigu broj pet sam izdvojio, zato što se razlikuje od ostalih knjiga. Njen autor nije Buda, već monah po imenu Mogaliputta Tissa, koji je živeo negde u vreme kralja Asoke (III vek pre n.e., dakle vek i po posle Bude). Sem toga, reč je o polemici sa drugim školama, o različitim teorijskim pitanjima. No, iako ni po tradicionalnom narativu nije Budino delo, knjiga je uvrštena u Abhidhamma piṭaku, što nam govori o značaju koji je pridavan razgraničavanju stavova među ranim školama i njihovoj brizi da sačuvaju ono što su smatrali izvornim Učiteljevim učenjem.

Dakle, u ostalih šest knjiga Buda je formulisao ono što je kroz kontemplaciju otkrio u vreme probuđenja. To je učinio, kaže nam tradicija, sedam godina kasnije, tako što je otišao u jedan od nebeskih svetova, Tavatimsa, na nebo trideset trojice. Tu je podučavao mnoga božanstva koja su došla iz različitih nebeskih svetova. Buda je abhidhamma učenje namenio posebno svojoj majci, koja je umrla nedelju dana posle porođaja, a poduka je trajala tri meseca, tokom perioda monsuna. No, pošto je Buda tek ljudsko biće, morao je naravno da jede svakoga dana. Tako je silazio na zemlju da prosi hranu. Tom prilikom bi se susreo sa svojim glavnim učenikom Sāriputtom i njemu bi sažeto preneo to što je tog dana podučavao božanstva. Ovaj bi taj sažetak onda razradio do detalja i prenosio na 500 svojih učenika. I tako je abhidhamma nastala i bila prenošena dalje. Ovo je dakle tradicionalna theravada verzija.

Savremena nauka govori pre o postepenoj evoluciji abhidhamme, u prvim vekovima posle Budine smrti. Prvo, kada pogledamo u sutte, vidimo da se povremeno koristi reč abhidhamma. Uvek se javlja u kontekstu kada monasi raspravljaju među sobom. Nikad se ne govori da Buda monahe podučava abhidhammi. Već se kaže kako su se ti i ti monasi upustili u abhidhamma diskusiju. Naravno, to se ne odnosi na tehnički sistem koji danas imamo, već zapravo na njegove začetke. Prefiks abhi– ima više značenja:

1. o nečemu, odnosi se na nešto (“o dhammi”): diskusije među monasima

2. posebno: monaške diskusije su postajale sve dublje, stvarajući specijalan tehnički vokabular i način izlaganja, te su otuda ta nova izlaganja, iako zasnovana na Dhammi iz sutta, postala učenje samo za sebe, specijalizovano, tehničko, namenjeno onima koji su skloni takvoj vrsti analitičke diskusije i razumeju suptilne nijanse, za razliku od “opšte” Dhamme, namenjene širem krugu učenika.

3. više, superiorno: vremenom je, među određenim grupama monaha, abhidhamma počela da se smatra učenjem superiornim u odnosu na Dhammu iz sutta.

Što se mene lično tiče, za našu praksu i napredovanje putem ka oslobođenju, rekao bih da su sutte prvi izvor inspiracije i znanja. Abhidhamma je dodatno, produbljeno znanje. Ono nam pomaže da razumemo na koji način se delovi učenja u suttama zapravo svi uklapaju u jednu veliku celinu, da iza njih stoji jedan i jedinstven um i da nisu nasumična, raznorodna zbirka učenja različitih učitelja (kao što recimo imamo slučaj sa Biblijom).

Iako je postala posebna grana kanona, možemo već u suttama videti seme, tendencije izlaganja koje će voditi do abhidhamme. Primera radi, u MN 28 Dugi govor o poređenju sa otiskom stope slona, u drugom delu ovog govora Sāriputta uzima svest kao polaznu tačku i objašnjava njenu vezu sa šest čula i šest vrsta objekata čula. Unutar te veze, on takođe integriše učenje o pet sastojaka bića i četiri plemenite istine. Na taj način, shemu o kojoj govori razlaže na sastavne delove i potom ih dovodi u vezu sa kategorijama neke druge sheme, da bi sve to integrisao u jednu veću celinu. Ovakav analitički i sintetički pristup su metodi karakteristični za abhidhamma metod. Sličnu situaciju imamo u MN 111 Anupada sutta, “Jedno po jedno, kako se dešava”. Tu Buda hvali Sāriputtinu mudrost, a onda objašnjava kako je na putu probuđenja Sāriputta dostizao različita zadubljenja, nivoe koncentracije, da bi svako od njih kroz istrajno posmatranje razložio na sastavne delove, to jest na mentalne kvalitete koji se javljaju tokom trajanja tog zadubljenja. I isto tako je razumeo njihovu pravu, nepostojanu prirodu. Ovaj je metod izlaganja vrlo sličan onome u prvoj knjizi Abhidhamme, koja kao što smo videli nosi naslov Dhamamsaṅganī, “Pregled fenomena”. Očigledno, ne slučajno.

Drugi moguć izvor ili seme iz kojeg je izraslo stablo abhidhamme su neke sutte u MN, AN, SN koje u naslovu imaju reč vibhanga, “analiza”. U njima se određena tema tretira više analitički nego što je to uobičajeno u suttama. Primer je, recimo, SN 12:2, Patićasamuppāda vibhanga, “Analiza uslovljenog nastanka”.

Shema uslovljenog nastanka:

“I tako, monasi, sa neznanjem kao uzrokom, mentalni obrasci [nastaju]; sa mentalnim obrascima kao uzrokom, svest; sa svešću kao uzrokom, mentalno-materijalni sklop; sa mentalnim-materijalnim sklopom kao uzrokom, šest osnova čula; sa šest osnova čula kao uzrokom, kontakt; sa kontaktom kao uslovom, osećaj; sa osećajem kao uslovom, žudnja; sa žudnjom kao uzrokom, vezivanje; sa vezivanjem kao uzrokom, bivanje; sa bivanjem kao uzrokom, rođenje; sa rođenjem kao uzrokom, starost i smrt, tuga, naricanje, bol, žalost i očaj nastaju. Tako nastaje čitav ovaj okean patnje.”

Svaki od 12 članova sheme o uslovljenom nastanku se razlaže dalje na svoje sastojke. Imamo slične sutte u kojima se analizira pet sastojaka ili pet elemenata (dhātu), plemeniti 8-ki put, 4 plemenite istine itd. Treći putokaz koji iz sutta vodi ka abhidhammi je posebno, vrlo važno pedagoško sredstvo – mātika (od reči māta + majka), a znači matrica, matriks. Reč je o listi tema unutar učenja. Na primer, četiri plemenite istine su neka vrsta mātike. Pa tako imamo prvu istinu o patnji. Ali šta je to patnja? U suttama se ona razlaže na: rođenje, starost, bolest, smrt, tugu, naricanje, bol, očaj, odvajanje od voljenog, sjedinjenost sa nevoljenim itd. itd. Druga plemenita istina govori o vezivanju. A otkud vezivanje? Ono nastaje iz žudnje. A koje su vrste žudnje? kamma tanha, bhava tanha i vibhava tanha. Žudnja za čulnim zadovoljstvima, žudnja za večnom egzistencijom, žudnja za nepostojanjem onoga što nam je neprijatno. Dalje, četvrta istina, plemeniti 8-put ima naravno osam delova, ali svaki od njih je mātika za sebe. Šta je ispravno razumevanje kao prvi član puta? Razumevanje 4-plemenite istine. Šta je ispravna misao? Uviđanje na koji način vrlina donosi dobre plodove, dakle razumevanje zakona kamme i preporađanja. I tako dalje sa svim ostalim delovima puta…

Zato se u suttama pominju monasi koji su specijalisti za Dhammu, za vinayu, ali i oni za mātike, kao važan deo, pregled, sinopsis, kostur učenja. I tako na kraju ovog pravca razvoja i formulisanja učenja stoji monumentalna Abhidhamma piṭaka, koja je sva zasnovana na jednoj vrlo kompleksnoj matiki, a nalazimo je na početku prve knjige Abhidhamma piṭake, a to je Dhammasangaṅī – neka vrsta pregleda sadržaja.

Vreme je da se sada okrenemo samom sadržaju abhidhamme, tome o čemu ona konkretno govori. Tri su sadržinske oblasti ili polja abhidhamma projekta:

1. theorija dhammi – istraživanje golih činjenica iskustva

Mi obično reč dhamma razumemo sa velikim D, kao naziv za Budino učenje. Ali već u suttama se ovaj pojam koristi da označi pojave uopšte, fenomene i iskustva, sastojke uma, u najširem značenju: postojeće stvari, konstitutivni delovi stvarnosti. Abhidhamma okuplja sve te faktore egzistencije koje je Buda opisao u suttama i tumači ih kao osnovne elemente iskustva koji leže ispod naše pojmovne, konceptualne slike sveta. Otuda abhidhamma pravi razliku između naše uobičajene, pojmovne slike sveta, konvencionalne istine (sammuti saćća), između sveta kako se on nama čini u našem neznanju i sveta kakav objektivno jeste, gole datosti, apsolutne ili krajnje istine (paramattha saćća), a preko koje projektujemo naše mentalne konstrukcije zasnovane ne na stvarnosti, već na našim očekivanjima, željama i sklonostima. Naša slika sveta, to kako ga mi vidimo i doživljavamo pre odražava naše subjektivne predrasude i zablude, nego same objektivne činjenice.

Primera radi, mi imamo sliku o svakoj osobi. Neko uđe, ako ga kategorizujemo kao prijatelja, mi se osmehnemo. Ako ga smatramo neprijateljem, mi se namrštimo, telo se zgrči, spremi za odbranu… Vidimo pretnju čak i ako ta osoba uopšte nema nameru da nas ugrozi. To znači da imamo posla sa svojom projekcijom, više nego sa stvarnošću. A upravo je razumevanje tih golih činjenica egzistencije ono što treba da vidimo i razumemo kroz svoj uvid, da se probijemo kroz gustiš takvih projekcija. I teorija dhammi je naš vodič kroz različite fizičke i mentalne fenomene ka uvidu, slično mapi neke teritorije koja nam pomaže da stignemo do cilja.

2. Drugi projekat abhidhame je zasnovan na teoriji dhammi, a čini ga master lista, mātika, i obuhvatni prikaz suprotstavljenih i komplementarnih kvaliteta prema kojima se razne dhamme klasifikuju. I kao što rekoh, tu master listu nalazimo na početku prve knjige Abhidhamma piṭakeDhammasangani. Ona počinje ovako, a čini je 22 trijade, tročlanih kategorija i 100 dijadi, parova:

Tikamātika = trijade

(1)
kusalā dhammā = povoljni fenomeni
akusalā dhammā = nepovoljni fenomeni
abyakātā dhammā = femoneni bez posledica

(2)
sukhāya vedanāya sampayuttā dhammā = fenomeni povezani sa prijatnim osećajem
dukhāya vedanāya sampayuttā dhammā = fenomeni povezani sa neprijatnim osećajem
adukkham-asukhāya vedanāya sampayuttā dhammā = fenomeni povezani sa ni neprijatnim ni prijatnim osećajem

(3)
vipākā dhammā = fenomeni koji imaju svoj rezutat
vipākadhammadhammā dhammā = fenomeni čija je priroda da imaju rezultat
nevavipākanavipākadhammadhammā dhammā = fenomeni koji niti imaju rezultat niti im je priroda takva da imaju rezultat

itd.

3. Na kraju treći projekat, koji možemo nazvati klasifikacija različitih stanja svesti, tipologija svesti i dovođenje faktora iskustva (dhammā) u vezu sa umom. Cilj je da se pokažu stanja uma koja stvaraju lošu kammu i patnju za nas, stanja uma koja nas drže zakovane za krug preporađanja. Kao pomoć da ih izbegnemo. Drugi cilj je da pokaže koja su korisna mentalna stanja koja donose sreću, mir i harmoniju ovde i sada, donose korisnu kammu i vode ka srećnim preporađanjima. Tako da znamo šta da razvijamo. Treći cilj je da pokaže posebna stanja uma i mentalne kvalitete koje treba razvijati kako bismo izašli iz kruga preporađanja. Ovde je reč o transcendentnim (lokuttara) korisnim stanjima uma kojima nadilazimo ovaj svet saṁsāre ili kruga preporađanja.

Inače, sve knjige Abhidhamma piṭake, kao i čitava biblioteka njihovih komentara i daljih razrada, govore u suštini samo o četiri stvari, ali one koje zaista postoje. I taj broj može da nas iznenadi. Ali te stvari su toliko opšte da ih je nemoguće iscrpeti. Kao kad bismo rekli da svih tri i po miliona knjiga u Biblioteci Matice srpske u Novom Sadu govori samo o četiri stvari: čovek, društvo, priroda i bog. Ne bismo bili daleko od istine.

Za sada dajem samo listu, matricu, mātiku tih stvari, a u narednim nastavcima ćemo potanko da ih izanaliziramo.

četiri realiteta (paramattha dhammā) se dele na dve grupe:

rūpa (fizički fenomeni)
1. rūpa = oblik, materija
1.1. četiri velika elementa (zemlja, voda, vatra, vazduh);
1.2. materijalni fenomeni izvedeni iz njih (ima ih ukupno 24)

nāma (mentalni fenomeni)
2. ćitta = stanja svesti/uma, ukupno ih ima 89, odnosno 121.
2.1. profana stanja svesti (lokiya)
• stanja svesti u svetu čula
• stanja svesti u svetu suptilne materije
• stanja svesti u svetu bez materije
2.2. uzvišena, transcendentna stanja svesti (lokuttara)
• stanja koja pripadaju različitim stupnjevima probuđenja
3. ćetasikā = sastojci svesti/uma, mentalni faktori (boje svest), ima ih ukupno 52.
• phassa = kontakt
• vedanā = osećaj
• saññā = opažaj
• ćetanā = volja
• manasikāra = pažnja
itd.
4. nibbāna = neuslovljeno, izlazak izvan kruga preporađanja
• “gašenje” (nibbāti) vatri pohlepe, mržnje i obmane

(nastavak sledi)

Tags: No tags

Add a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *