Kako bi trebalo da živim svoj život? Kako da postupam u ovom društvu i svetu čiji sam deo? Šta je dostupno mojom moći saznavanja, a šta je iza te granice? Ova tri pitanja su zaokupljala (neke) ljude kroz čitavu istoriju.
U idelnom slučaju, način na koji živimo svoj život trebalo bi da nas vodi u pravcu osećaja obilja, zadovoljenosti, tako da u trenutku kada treba da napustimo ovaj svet, ne žalimo zbog bilo čega što jesmo ili nismo učinili. Dalje, naše delovanje u društvu bi trebalo da bude odraz sve snažnijeg osećaja uzajamne odgovornosti, koja izvire iz uvida u suštinsku međusobnu povezanost, u činjenicu da svaki deo naše zajednice i ovoga sveta postoji zahvaljujući svim ostalima, a ne nezavisno od njih. Na kraju, znanje koje svakoga dana osvajamo bi trebalo da nam mnogo toga kaže kako o prirodi sveta oko nas, tako i o glavnom alatu tog saznavanja, a to je naš um. Ista ta tri pitanja su u osnovi ne samo budizma, već svake religije, ali bi isto tako trebalo da budu u središtu nauke, filozofije, politike, umetnosti i svake druge aktivnosti duha.
Možemo li se potruditi da ne zaboravimo ta tri važna pitanja? Kako bi bila orijentir i merilo i naših običnih, svakodnevnih postupaka?